Juče su vijest (mošmislit vijesti..) apsolutno svi mediji proslijedili do korisnika, o blizancima se govorilo u svakom centralnom dnevniku, a neki su spominjali i prinovu Nikol Kidmen. U svakom slučaju, jeziva spoznaja.
Isto tako, tvrdi se da ljudi danas ne čitaju tekstove duže od sms-a, pa rekoh, možda će uvod biti po tržišnim vrijednostima. Nisam baš sigurna da je civilizacija tooliko zaglavila (u smislu tog navodnog nečitanja), iako zvone zvona za uzbunu - gradom hara kampanja Banjaluko, čitaj. I šta ja sad da mislim?! Čija je tvrdnja bliža istini.  
Dok tražimo istinu, nudim vam razgovor sa Vladimirom Brošem, jednom od rijetkih osoba koja osim talenta, zrelosti, odgovornosti, smisla za inteligentan humor i blabla ima i lijepu osobinu – iskren je, ali prvenstveno, prema sebi. Dobro, neću više, ostavljam vas da pročitate tekst do kraja i razbijete, možda previše prepotentan, mit o ljudima i kratkim porukama. Za pročitan tekst ne dijelimo materijalne nagrade.  

• Najznačajniji projekti?

V.Baroš: Pa, ne može se reći najznačajniji... U smislu značajnog posla, odnosno složenosti, izdvojio bih aktivnosti za Trgovački centar Pevec. Značaj – složenost ovog posla se odnosi na pitanja kompleksnosti objekata, saradnje sa fazama, tj. saradnje sa brojnim spoljnjim saradnicima i projektantima koje je potrebno uvezati, te koordinacije sa projektantskim fazama. Učešćem na ovom projektu moguće je naučiti, tj. proći sve korake, od samog početka (borba sa investitorom, dalje, rad sa izvođačima, majstorima na gradilištu i ostalim saradnicima u procesu). Definitivno prolaziš kroz sve nivoe, od prve linije na papiru do majstora koji to sve mora da izvede. I, saradnja sa fazama je veoma bitna. Generalno, rad i sradnja sa projektantima i saradnicima je jedan od najznačajnijih momenata u ovom poslu. Jer, svako funkcioniše kao individua i potrebano je naučiti da se uklopiš, ispoštuješ sradanika, da sve ideje u principu budu prihvaćene, da dođeš do najprihvatljivijeg rješenja... Dakle, saradnja u timu je bitna, pri tome mislim i na saradnju kroz faze, ali i na saradnju sa drugim arhitektama u timu, koja takođe ima specifičnu težinu. Arhitekte su malo "na svoju ruku" i teško komuniciraju sa drugim arhitektama.

Radio sam i dosta manjih projekata, interesantnih. Npr. kiosci – specifičnost se ogleda u činjenici da se radi o malom objektu, što zahtijeva obimnost razrade detalja. U radni tim je bilo uključeno petoro arhitekata. Zatim je uslijedila borba sa izvođačima...i bezbroj zašto... Ovaj projekat je značajan i za vizuelni identitet grada, usvojen je i javlja se po cijelom gradu.

• Šta je aktuelno, koji projekti?

V.Baroš: Još uvijek se radi projekat poslovnog objekta Pevec. Sad je aktuelan najinteresantniji dio – završna faza izgradnje objekta, tako da je na objektu značajno velik broj izvođača. Potrebno je sve detalje prilagoditi stanju na terenu. Na objektu trenutno radi preko dvadeset izvođača, potrebno ih je sve uvezati, dati im sve potrebno, a da se osnovna koncepcija projekta ne pokvari ili da se ne odrazi negativno na nekog drugog u timu izvođača.
Izdvojio bih i projekat Vrbas Adventure Resort. Investitor je Turistički savez Banjaluke i Rafing klub "Kanjon". Potrebno je projektovati infrastrukturu kluba, info centar, info – punktove, stajališta, šetališta, kompletan dizajn pretećeg mobilijara (klupe, kante...), odmorišta, vidikovce, staze, a radi se o potezu od Krupe do upravnog objekta Kluba.
U izradi je i projekat za jedan stambeni objekat, interesantniji je od ostalih, prvenstveno zbog lakoće komunikacije sa investitorom...

• Zašto projektovanje, a ne urbanizam?

V.Baroš: Urbanizam je zahtjevniji, tačnije osjetljiviji.. zbog vlasničko – zemljišne politike, a i velikim dijelom zbog novonastalih prilika u zemljišnoj politici u odnosu na predratni period. Vidim to kao veliki rizik, nije zahvalno nešto definisati na silu.. A, opet, svakodnevno se pitam koliko je zahvalno baviti se projektovanjem u našim uslovima. Ipak, odlučio sam se za projektovanje, jer se drugačije provodi u praksi, na neki način je dostupnije oku posmatrača. Ali, potrebano je savladati obe sfere, jer je nemoguće dobro raditi projektovanje bez poznavanja osnovnih urbanističkih elemenata i, naravno, obrnuto. U protivnom će projektant imati ozbiljnih problema.
U suštini, svi mladi arhitekti žele da rade projektovanje upravo iz navedenih razloga. Dodao bih da je urbanizam neophodno ozbiljnije shvatiti, jer se radi i o politici koja definiše život ljudi (zajednice) u dužem vremenskom periodu, te je teško postavljati ograničenja ili davati velike mogućnosti pojedincima na štetu ostalih...

• Budući da je u Zavodu dominantna izrada planske dokumentacije, kako se snalaziš i koliko je izazovno raditi projektovanje?

 V.Baroš: Ima dovoljno izazova i u sferi projektovanja, jer se ne možeš baviti projektovanjem kao na mašinskoj traci... Radi se o specifičnom ritmu.
Problem je što saradnici u Zavodu rade paralelno urbanizam i projektovanje, a nije jednostavno brzo se prebaciti iz jedne sfere u drugu, jer se radi o potpuno drugačijem načinu rada.
Zavod je ustanova sa tradicijom koja je oduvijek radila i projektovanje, ali su uslovi za projektovanje malo zbunjujući, upravo zbog toga što većina ljudi radi paraleno i urbanizam i projektovanje.

• Problemi u arhitekturi stambenih i (ili) poslovnih objekata. Je li je ova arhitektura dostojna čovjeka 21. vijeka?

V.Baroš: Mi kasnimo i, nažalost, nismo ni blizu XXI vijeka. Ima dosta problema. Investitori žele da sa što manje uloženih sredstava zarade što više, sve se gleda isključivo kroz kvadrate. Što znači da nema mjesta za oblikovanje, uklapanje u ambijent, razigravanje.. Toliko su se već izvještili da odmah uoče nepoštovanje njihovih pravila, odmah imate pitanje – znaš li ti koliko to košta na tržištu?.. Zanimljivo je kako investitorima vrlo malo vremena treba da: shvate šta tržište traži, šta je socijalno stanovanje? (vrlo aktuelno kod nas), te da počnu projektovati umjesto arhitekte, jer već jako dobro znaju šta hoće.. Dakle, evidentan je problem sa investitorima koji žele maksimum i na štetu grada, ambijenta..

Prisutni su problemi i sa izvođačima, drugim investitorima koji kupuju npr. izgrađene poslovne prostore. Kao da imaju osjećaj da za svoje pare mogu da kupe sve što žele, bez obzira na stanje u objektu ili na terenu. Ali, oni i dobiju sve što požele, jer im glavni investitor povlađuje, kako ne bi izgubio klijenta.
Generalno, problem je što investitori imaju mogućnost da diktiraju i funkciju i oblikovanje i materijalizaciju, bez obzira na uslove i posljedice.
Rijetko se arhitekta uspije uspješno izboriti sa investitorom i velika je misija edukovati investitora. Možda neke sljedeće generacije investitora promijene sliku..
Ipak, i naše društvo mora proći kroz ovu fazu. Problem je što su posljedice izraženije kod nas nego kod drugih. I u drugim sredinama koje su prolazile kroz tranziciju, npr. u Češkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Srbiji dešavale su se slične sitacije. Gotovo da je naš put identičan njihovim putevima, jedino što se kod nas sve loše stvari zadržavaju duže i mnogo su izražajnije. Valjda je naše tlo pogodno...
U društvima koja su prošla kroz fazu tranzicije već možemo vidjeti drugu generaciju investitora, taj drugi, pozitivniji nivo svijesti...
S druge strane, javnost optužuje arhitektu. Rijetkost je da neko zna da iza svega stoji investitor tipa - želim samo ovakve prozore, ova fasada mi je najpovoljnija, ovo je meni i mom izvođaču najpovoljnije za izvesti... Jednostavno, sve teži ka minimalnom ulaganju u cilju ostvarivanja maksimalne dobiti.

• O enterijerima? Čini se da je to najslabija karika u BL? Ili?

 V.Baroš: Kada govorimo o enterijerima, činjenica je da trendovi sporije dolaze kod nas u odnosu na npr. zemlje u okruženju. Ali, ako govorimo o investitorima u ovoj oblasti suština je da se dobre, kvalitetne ideje mnogo jednostavnije i kompletnije provode nego u projektovanju ili u urbanizmu. Navodim činjenice iz ličnog iskustva, naravno.
Ova oblast je izuzetno zahtijevna. Traži mnogo ulaganja, vremena, posla oko razrade apsolutno svakog detalja, a pozitivno je što investitor prihvata većinu prijedloga.
Tako da je, generalno, prilično povoljno stanje u ovoj sferi. Ima, svakako, otežavajućih okolnosti, npr. još uvijek dominira princip - hoću i ja isto kao i kod komšije i sl. …No, problemi su riješeni kad date prijedlog koji će, najčešće, biti prihvaćen.
I kod naših ljudi se utemeljila svijest o imidžu, što znači da traže i naše usluge, jer žele da ih i prostor (ambijent u kojem rade, žive, reklame, osvejtljenje izloga…bilo šta) reprezentatuje na pravi način, jer su shvatili da je to dio njihove slike koju šalju javnosti.
I u stambenoj arhitekturi se sve više traže usluge arhitekte. Vidio sam dosta enterijera koji su, zaista, na evropskom nivou, radi se o značajnim ulaganjima… A, i sve ovo je odraz aktuelnog svjetskog trenda, samo je problem što se takve stvari ne publikuju, tako da ljudi nisu upoznati sa vrijednim ostvarenjima u našem okruženju.
Znači da enterijer i nije najslabija karika. Generalno, problemi su u urbanizmu i projektovanju. Zemljište danas ima ogromnu cijenu i vlasnik želi izvući maksimalnu dobit. Problem je što se i greške iz urbanizma prenose u sferu projektovanja i ne mogu se korigovati u ovoj fazi. Dalje, slijedi borba sa investitorom i njegovim potrebama…, mada nisam baš prava osoba za razgovor o urbanizmu, jer sam nedovoljno upućen u tu problematiku, ali smatram je veoma bitnom.

• Da li se desilo da investitor usvoji tvoje prijedloge i sugestije, pa čak i da izvede objekat po izrađenom projektu? Kako izaći na kraj sa investitorima?

 V.Baroš: Desilo se par puta, moram priznati...smijeh. S tim, da se to mnogo više puta desilo u radu na nekom eneterijeru nego u projektovanju, gdje ideja često bude usvojena, uz neke korekcije, ali problem nastaje u procesu oblikovanja. Izvođačima je sve preskupo za izvođenje, nešto im je osjetljivo, s nečim ne žele da rade… Tako da oni, na neki način, utiču na investiture, koji zbog njih mijenjaju svoj želje i ideje, upuštaju se u izmjenu i na kraju se dobije rezultat koji nije ni blizu očekivanog.
Još uvijek je u znatnoj mjeri prisutan stav da svako zna da napravi kuću. U slučaju enterijera situacija je potpuno drugačija, tako da se poštuju prvila, u smislu -  kad vas zaboli zub/idete zubaru, a kad rješavate enterijer idete arhitekti. Isto tako, važno je reći da je i rješavanje enterijera vrlo osjetljivo pitanje. Ipak, rješavate nečiji životni prostor. Potrebno je da usvojite klijentov životni ritam, potrebe i osjećaje kako biste mu ponudili odgovarajući ambijent, rješenje.
Ali, kao što sam već rekao, sve više se susrećem sa edukovanim investitorima koji znaju iskazati svoje želje i koji se neće miješati u stručni dio posla.
Kako bismo dobili ovakve investiture i u graditeljstvu, očigledno da je neophodna neka vrsta edukacije. Možda ići nekim školskim pristupom gdje bi investitoru bilo objašnjeno pitanje gradnje na primjerima iz cijelog svjeta, zemalja u okruženju…Dati im osnovne upute o materijalima, prvenstveno, o kvalitetu materijala, navesti sve pozitivne karakteristike i primjere. Potrebno je da i društvo sazrije. Jedino me plaši što jednog dana pravo, zrelo društvo neće imati gdje da gradi/ smijeh.
U svakom slučaju, ide se s ciljem da se investitoru ponudi najbolje rješenje, teži se da objekat dobije pohvalu u javnosti, no, najčešće se dešava da je izvedeni objekat totalno suprotna slika početne ideje, što je definitivno razočaravajuće. No, kroz ovu fazu tranzicije definitvno svi moramo proći.

• O željama?

 V.Baroš: Za sada, želim da prođem kroz cjelokupan proces od idejnog rješenja do materijalizacije, uz poštovanje ideje. Pri tome, nije toliko bitno o kakvom je tipu objekta riječ. Može to da bude i trafostanica, stambeni objekat, bilo šta. Samo da ideja bude ispoštovana. Svaki zadatak je interesantan i ima svoje specifičnosti. Dakle, htio bih da radim na projektu gdje ću imati dobru saradnju sa investitorom i gdje bih mogao realizovati svoju ideju u potpunosti.

• Da li je tačno da arhitekte ne prate fudbal, vole ići u šoping, brinu o stilu odjevanja i života.. ? Zašto?

 V.Baroš: U suštini, to je tačno. Odnosno, prilično je tačno. Bar, što se tiče fudbala, većina mojih kolega ne prati. A, što se tiče šopinga - ja, na primjer, nemam više živaca…Osim, kupovine nekih tehničkih uređaja..
Navedene činjenice su, vjerovatno, posljedica nešto većeg smisla za estetiku, detalj, oblikovanje. I, vjerovatno zato arhitekte više pažnje posvećuju izgledu i brinu o utisku koji će ostaviti na okolinu. Vodi se više računa o detalju, npr. o boji kaišića za sat…
A, ne znam zašto arhitekte nisu strastveni fudbalski navijači. U svakom slučaju, znam da su prilično aktivni i prate druge sportove, npr. tenis, plivanje, košarku,…