Ovaj intervju je svojevrsna podrška njenom spontanom i simboličnom gestu. Dakle, razgovarali smo sa čovjekom koji nije od onih poznatih po tome što su jednostavno poznati – a, nikada nikome nije bilo jasno po čemu su, uopšte, postali poznati (u narodu poznatiji kao celebrity).
Arhitekta Branko Bojović mirno može reći da je od onih koji su se u životu naradili.
Naravno, Mika Brezinski nije povod razgovora sa arhitektom Bojovićem. Vlada RS je usvojila Prijedlog Prostornog plana do 2015. i završne aktivnosti oko usvajanja ovog važnog strateškog dokumenta privode se kraju. Budući da je gospodin Bojović vođa tima za izradu ovog plana, u razgovoru s njim fokusirali smo se upravo na Prostorni plan.

• Zašto prostorni plan označavamo kao jedan od važnijih strateških dokumenata?

Branko Bojović, dipl.inž.arh.: Tim obrađivača je prihvatio stanovište, koje sam ja već nekoliko puta objašnjavao, a to stanovište je sljedeće:
Svaka politička teritorija – država, regija, entitet, opština... ima dva najbitnija elementa strukture: stanovništvo (jer sve što se radi, mora da se radi, za čovjeka) i prostor, a prostor je životni prostor naroda. Taj narod na toj teritoriji živi i mora se prema toj teritoriji, na neki način, odnositi. I ne može se stanovnik RS odnositi prema teritoriji RS na isti način kao i prema teritoriji Aljaske. Pošto je to njegov životni prostor u kome on zadovoljava svoje potrebe, gdje živi i radi i gdje rastu njegova djeca... on mora taj prostor da uredi u skladu sa njegovim interesima, potrebama, na način kako on to može i kako mu to dozvoljavaju njegove mogućnosti. Evo zašto:
Čovjek(socijalni čovjek) može da interveniše u prostoru, može graditi, onoliko koliki ima dohodak. To može da investira u pruge, puteve, kanalizaciju, vodovod, proizvodne hale...
I zato je prostor važan. Sve što čovjek radi treba da bude urađeno tako da ne izaziva štetu po prostor. Jer šteta po prostor je šteta po ljude. Dakle, ako zagadite tlo, vazduh, vodu vi ste nanijeli štetu ne samo prostoru nego ste nanijeli štetu ljudima koji od tog prostora direktno ili indirektno zavise.
Zbog toga je prostor socijalno važna kategorija isto koliko je važan čovjek, koji je, naravno, primaran, jer se sve radi za njegove potrebe.

• Da li  prolongiranje usvajanja ovog dokumenta ima negativne posljedice na njegov kvalitet i primjenu?

Branko Bojović, dipl.inž.arh.: Nema. Nema zbog sljedećih stvari:
Mi smo pokušali da sektorskim analizama završimo sve ono što Zakon i Pravilnik, donijet na osnovu Zakona, predviđaju. U međuvremenu je nastupila nova Vlada koja je donijela nove programe. Htjeli smo da sve to što je donijela nova Vlada bude ugrađeno u naš Plan i zbog toga nam je Premijer produžio rok. U tom periodu su se pojavile i druge inicijative koje bi mogle biti od značaja za Republiku Srpsku.

Naime, mi smo i prije ovog produženja roka imali planiran npr. gasovod od Bijeljine do Novog kroz južnu Posavinu, ali kao magistralni gasovod. Naknadno se pojavio ruski interes da se gradi gasovod od Burgasa i mislimo da je to šansa, u okviru ove energetske politike Rusije, koju Republika Srpska može da iskoristi da ne pravi magistralni gasovod, nego da istovremeno pravi tranzitni gasovod sa istom funkcijom, ali da dobije prihode od tranzita, odnosno gas. Prema tome, smatram da smo dobili kvalitet zahvaljujući odlaganju.

• Izdvojite par značajnijih strateških momenata, planiranih Prostornim planom koji će značajno podići kvalitet življenja u Srpskoj i da li ste generalno zadovoljni kvalitetom ovog dokumenta?

Branko Bojović, dipl.inž.arh.: Ja sam zadovoljan onim što smo uradili, iako, moram da kažem, da je uložen neobično veliki napor. Do sada sam uradio preko sto planerskih elaborata, od planova za sela do Prostornog plana Republike Srbije, ali ovde sam imao izuzetno velike teškoće.
Republika Srpska je dio nekadašnje Bosne i Hercegovine sa nekompletiranim informacijama za potrebe planiranja. Dakle, ona je politički mlada teritorija. Ima sve moguće probleme – probleme teritorijalne strukture, probleme nedostatka informacija, nema popisa stanovništva, popisa stanova, probleme tranzicije gdje su izgubili mnogi privredni subjekti koji se sad transformišu u nešto što nema jasan razvojni identitet. Na primjer, ranije su postojali giganti – Čajavec,... Sada od toga nije ostalo ništa, odnosno, ostala su mala preduzeća koja su preživjeli ostaci tih giganata, a za koje ne znamo šta će razvojno značiti za budućnost.
Našli smo se u situaciji koja je dosta fluidna i u toj situaciji mi smo postigli maksimum uz nenormalno veliki napor i veliki utrošak vremena.
Prostorni plan je po definiciji veoma kompleksan dokument koji mora da obuhvati sve elemente prostora značajne za njegov razvoj i izgradnju, odnosno za stanovništvo koje tu živi.
Mi mislimo da su prioriteti prve etape realizacije ovog plana u sektoru infrastrukture.
Infrastrukture su veoma različite po svom karakteru – neke su krute, teško se adaptiraju u prostoru, npr. željeznice, a neke su veoma fleksibilne – to su električne i telefonske instalacije.
U istoriji Balkana, u posljednjih 200 godina, evidentne su velike teritorijalne promjene. Svaka promjena teritorijalne organizacije podrazumijevala je drugačiju infrastrukturu. Sada se cijeli kompleks infrastrukture prilagođava Republici Srpskoj i prvo su se prilagodile telekomunikacione instalacije koje su najlakše - najfluidnije, a najteže će se prilagoditi željeznička infrastruktura koja je krut sistem.
Ocjenjujemo da će najveće promjene biti u sektorima energetike i putnog saobraćaja, jer se ta transformacija već desila u sferi telekomunikacionog saobraćaja i pošta. Pri tome, mi prvenstveno mislimo na puteve koji se moraju prilagoditi teritoriji. Republika Srpska mora dobiti Južno-Savsku magistralu koja povezuje šest-sedam velikih gradova – od Novog, preko Prijedora do Banjaluke, Doboja i Bijeljine. Bilo bi mnogo bolje da smo u vrijeme kada je počela izgradnja auto-puta Beograd-Zagreb taj auto-put gradili južno od Save, a ne sjeverno. Od Beograda do Zagreba taj auto-put dodiruje malo Sremsku Mitrovicu i Slavonski Brod i nema drugih gradova. A, južno od Save je serija gradova koji su ostavljeni. I oni se, dakle, sada moraju povezati.
Druga velika promjena će biti u sferi energetike. Treće velika promjena će biti intervencija u oblasti turizma – u smislu da se očuvaju od nekontrolisanog i sačuvaju za kontorlisani turistički razvoj veliki dijelovi Republike Srpske.
I četvrta velika promjena je u sferi vodoprivrede.
Tek poslije toga će doći neke druge stvari, mislim, privreda u potpunoj drugačijoj organizaciji i na drugi način razvijena.

• Kako je došlo do saradnje sa Urbanističkim zavodom RS i vašeg angažmana u izradi PPRS
  (+ukratko o vašoj karijeri)?

Branko Bojović, dipl.inž.arh.: Evo: ja sam u prijateljskim odnosima sa Milanom Bursaćem (mi se poznajemo od 1970. godine) koji je rukovodio izradom Etapnog plana iz 1996. godine. Desetine planerskih elaborata smo uradili zajedno. I kada je aktivirana izrada ovog dokumenta, Milan je smatrao da treba da učestvujem u njegovoj realizaciji. Odazvao sam se i podijelili smo posao. Milan je preuzeo rukovođenje stanovništvom, regionalnim aspektima razvoja... Ja sam preuzeo stanovanje, privredu, društvene službe, spomenike... Te oblasti su različite po informatičkoj osnovi... Tako sam ušao u ovaj posao.
Što se tiče mojih referenci, ja sam od onih ljudi koji su se u životu naradili. Imam 41 godinu staža - po Rješenju o penzionisanju, a 14 godina sam bio profesor po pozivu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, sedam godina na Geografskom fakultetu i tri godine sam volontirao kao asistent na Arhitektonskom fakultetu, znači dvadesetak godina sekundarnog staža.
Kada govorimo o planovima - učestvovao sam u izradi Prostornog plana Republike Srbije, koji je nakon 30 godina izrade usvojen 1996. godine. Izradio sam seriju regionalnih prostornih planova za: međuopštinsku regionalnu zajednicu Kraljeva, Podunavsku međuopštinsku regionalnu zajednicu. Učestvovao sam u izradi generalnih planova: Beograda, Soko Banje, Bara... čitave jedne serije gradova.
Generalno, učestvovao sam u izradi preko sto planerskih elaborata, od konkursa, planova za sela do velikih teritorija, što se tiče planiranja.
Učestvovao sam u objavljivanju tridesetak zbornika, monografija, atlasa... i tridesetak urbanoloških studija, sedamdeset domaćih i inostranih referata, preko tristo članaka objavljenih u stručnoj periodici. Tako da moja referenc lista ima oko hiljadu aktivnosti realizovanih tokom 41 godine aktivnog bavljenja ovim poslom, računajući i predavanja, žirije, okrugle stolove, rasprave...
Dakle, imam dobre reference. Milan me je uveo u izradu ovog Prostornog plana i ja se nadam da sam se odužio.

• Paralela – izrada PPRS i izrada sličnih dokumenata u Srbiji, Crnoj Gori..?

Branko Bojović, dipl.inž.arh.: Daću vam samo jedan primjer:
Prostorni plan Republike Srbije započet je odlukom Skupštine, jednim Savjetovanjem održanim u proljeće 1966. godine. Kao mlad inženjer sam prisustvovao tom Savjetovanju, (nečijom odlukom, do danas ne znam čijom).
Republika Srbija je započela taj prostorni plan sa najboljim institucijama i sa najboljim kadrovima koje je imala. A, onda je došla ustavna reforma, Amandmani iz 1968. godine i razbijanje Srbije ustavno 1974. godine, pa su pokrajine donijele planove, a Republika Srbija nije mogla da donese Plan. Trideset godina je prošlo, da bi tek 1996. godine Republika Srbija dobila Prostorni plan.
Evo, primjera radi, razlika je u sljedećoj stvari:
godinu dana poslije Dejtona (po vašem mjerenju vremena), Prostorni plan Republike Srbije uopšte nije tretirao poglavlje privrede. Počela je tranzicija i uopšte se više nije znalo šta će da bude s tom privredom. Mi smo, ipak, izvukli iz te suve drenovine  neku kartu i to smo, uz veliki napor, ugradili u dokument. Prostornim planom Republike Srbije rukovodio je tada Prof. dr. Mita Perišić (pokojni). On je bio kurijak u toj oblasti planiranja, ali ni on nije smio da zagazi u poglavlje privrede.

• Vaše preporuke – koji su najznačajniji privredni resursi, odnosno privredne grane, koje bi RS trebala da potencira u cilju razvoja?

Branko Bojović, dipl.inž.arh.: U smjernicama (u poglavlju o privredi) sam to definisao ovako:
Republika Srpska ima tri vrste resursa – prvi su ljudi. Znači, milion i 500 hiljada ljudi različitih kvalifikacionih struktura. Neki su osposobljeni za vrhunske poslove, spomenuo sam Čajavec...
Dakle, od najnekvalifikovanijih do vrhunski kvalifikovane radne snage u raznim sektorima proizvodnje.
Drugi kompleks faktora su resursi prirode - šuma, voda, ruda, poljoprivredno zemljište. Apsurdno je da RS u proizvodnji hrane ima deficit.
I, konačno, već izgrađeni putevi, energetska infrastruktura, rudnici, fabrike, objekti društvenih službi... predstavlja treće - antropogene resurse.
Te tri stvari, dakle, ljudi, prirodni faktori i antropogeni resursi, uz regionalni princip prioritetnog razvoja, su ključne.
Šta je gdje najbolje razvijati? Npr. najbolje je sabirati ljekovito bilje i gajiti agrume u Hercegovini, najbolje je gajiti šljivu u Posavini. Dijalektiku te situacije – gdje su ljudi, gdje su prirodni, a gdje antropogeni resursi neophodno je iskoristiti tako da svaka regija razvije ono što je njen i od Boga dat i od čovjeka stvoren prioritet.
U prostoru RS danas imamo neke paradokse: najveći kapaciteti pilana su na području  Laktaša i Bijeljine gdje nema najviše drvne mase. To je sistemska deformacija.
Ne može se dati generalna preporuka. Sigurno nećete u Banjaluci razvijati poljoprivredu ili elektronsku industriju na vrhu Ozrena. Nije logično.
Budući da je prostor RS kompleksan, mora se postaviti racionalan regionalni princip, a da se pri tome odrede prioriteti.
RS mora da zadovolji svoje potrebe za hranom. Apsurdno je da se uvozi povrće. Apsurdno je praviti tjesteninu, a ne gajiti durum pšenicu za proizvodnju tjestenina.
Apsurdno je i da vi malo koristite energiju vode, a mogli biste da je koristite mnogo više...
Dakle, svaki kraj RS treba da utvrdi svoju razvojnu šansu, svoj razvojni prioritet i na tome da radi.
Ne može se ići ovako – svi ste vi građani RS, sve vas podjednako volim, pa ću vam svima dati podjednako. Ne možete da date jednako, jer prostor nije jednak.

• Ocijenite saradnju sa UZRS?

Branko Bojović, dipl.inž.arh.: Saradnju ocjenjujem kao veoma dobru.
Bilo je nekih problema u izboru saradnika...Inače, i gospodin Roljić i gospodin Bjelica, to su dva direktora koje ja pamtim, su se prema nama (koji smo dolazili iz Beograda) uvijek odnosili krajnje korektno.