• O konkursnom, arhitektonsko – urbanističkom rješenju za spomenik palim borcima VRS u Banjaluci?

mr M.Čvoro, d.i.a.: Prvo bih napomenula da u posljednjih nekoliko godina ( šest godina) uglavnom radim konkurse u timu sa suprugom, arhitektom Sašom Čvoro, te je i naše stvaralaštvo rezultat zajeničkog rada. Nekada sarađujemo i sa drugim autorima, ali generalno, mogu reći da je u našem stvaralaštvu fokus na međusobnom odnosu, u ideji koja je najčešće rezultat naše saradnje, rada i odnosa prema struci.
Pri izradi ovog konkursnog rjesenja s nama u timu je bio i mladi kolega Davor Cvijanović. Konkurs je bio specifičan zbog zadatog prostora, zahtjev budućeg investitora je, takođe, bio neobičan (u prostornom smislu).
Nakon proteklog rata izrađeni su brojni spomenici palim borcima širom Republike, s tim što bih istakla rješenje pokojnog Vladimira Milića u Prijedoru. Ni njegovo rješenje nije samo markacija prostora, nego se radi o objektu, odnosno o arhitektonsko-urbanističkom rješenju u gradskom prostoru.
Ovaj zadatak sam slično doživjela. To je trebalo da bude rješenje koje će markirati specifičnu lokaciju u gradu koja je snažna – u okruženju su Kastel, tržnica, te buduća kružna raskrsnica. Kompletan je prostor ispresijecan brojnim i intenzivnim tokovima, tačnije pulsom gradskog života.
Ocijenili smo da je zadatak, dakle, da ponudimo arhitektonsko-urbanističko rješenje koje će ovaj prostor zadržati u funkciji građana/slučajnog prolaznika. Koncept našeg rješenja je, u suštini, označavanje ovog prostora, a spomenik vizuelno komunicira sa okruženjem posredstvom lebdećeg prstena – koji u sebi nosi simboliku svijetlećeg oreola (posvećen je borcima VRS). Prostor zadržava istu namjenu u smislu parternog rjesenja, ponudili smo kombinaciju pješačkih staza, zelenila, vode…, a simbolika se pojačava, tj. izrazito se naglašava oreolom koji u sebi nosi ispisana imena poginulih...
Moram priznati da mi se svidjelo pobjedničko rješenje, a  dobro ga je prihvatila i stručna javnost. U konceptualnom smislu, ovo rješenje se na drugačiji način odnosi prema objektima u okruženju...  
Problemi u vezi sa konkursima nastaju prilikom izbora radova za postavke izložbi konkursnih rješenja... Postavka izložbe je rezultat rada žirija. Autori konkursnih rješenja su često nezadovoljni postavkom, jer pošalju desetak plakata od kojih žiri odabere dva ili tri, koji, možda, nisu najsretniji izbor, odnosno ne bi bili izbor autora. To nije problem samo ove izložbe, nego se radi o generalnoj pojavi,  za koju, iskreno, ne vidim rješenje...

• Glavna ulica  i trg u Prijedoru?

mr M.Čvoro, d.i.a.: I ovo je naš zajednički projekat. Prije tri godine je raspisan Konkurs za rekonstrukciju glavne pješačke ulice i trga  u Prijedoru i dobili smo Prvu nagradu zajedno sa Veljkom i Jelenom Hrgar. Nakon dvije godine počela je i realizacija jednog dijela rješenja. Oduvijek je glavna ulica u Prijedoru imala saobraćajni profil. Dakle, ona nikada nije dobila adekvatan mobilijar, nego su to bile klasične ulične svjetiljke, saobracajni profil ulice sa trotoarima, raskršća…Prijedor je čekao na rekonstrukciju nekih dvadesetak godina - ova ideja o uređenju centralne gradske zone je zaživjela još prije proteklog rata.

Zaista sam jako ponosna na urađeno, jer moramo biti objektivni prema mogućnostima sredine. Gradska uprava se odlučila za izvođenje prve dvije faze projekta - uređenje pješačke ulice i trga, koji su i do sada bili pješačke komunikacije, te saniranje i rekonstrukcija objekata koji definišu taj prostor. Naša ideja, bukvalno rečeno, je bila vraćanje života na zadatu lokaciju. Naime, ovaj gradski prostor se nalazio u  specifičnoj situaciji: srušena džamija i veliki broj zapuštenih i dotrajalih objekata imali su za posljedicu pomjeranje pulsa gradskog života iz centralne gradske zone na obalu rijeke Sane, te na lokaciju gradske tržnice. Duh grada se više nije osjećao na ovom prostoru, a to se prvenstveno odnosilo na trg gdje se korisnici gotovo i nisu zadržavali,  jer se radilo o prostoru  sa neregulisanim kolskim saobraćajem.
Rekonstrukcijom je predviđeno da se kružni tok ukloni i kolski saobraćaj je riješen na specifičan način koji je, za sada, privremen i koji ne usvaja plansko rješenje dato za područje trga šezdesetih godina. Planom iz 1967. je lokacija trga riješena uvođenjem saobraćajnice prema stambenom naselju Pećani, a planirano je da ima regulisano vrijeme saobraćaja. Ova saobraćajnica se provlačila kroz planove trideset godina i nikada nije bila izvedena, jer određeni objekti nisu mogli da budu srušeni zbog specifične situacije.
Zbog istih okolnosti ova saobraćajnica nije ni danas realizovana, što je uslovilo oblikovanje našeg rješenja trga. Pri planiranju glavne ulice postojao je otpor investitora prema uvođenju pejzažnih elemenata u uski profil pješačke ulice. Dobijeni mediteranski efekat, gdje se javlja uska ulica sa klupama i drvećem, svakako predstavlja ono što je pozitivno i što su korisnici apsolutno prihvatili. Zbog toga mi je drago što smo istrajali, bez obzira na otpor gradskih vlasti u početku. Rekonstruisani prostor je postao humaniji, a specifičnost rješenja je u savremenoj materijalizaciji (dizajnirali smo kompletan urbani mobilijar/ primijenili smo princip totalnog dizajna).

Takođe je posebno oblikovan prostor sa drvenim stubovima, prilično urbane forme, namijenjen za igru djece (generalno, djeci u Prijedoru nedostaju površine za igru). Važno je napomenuti da je tretirani prostor istorijskog karaktera, tako da, bez obzira što smo pokušali ponuditi moderno rješenje, ono ne odudara od istorijskog karaktera jezgra grada. Čini mi se da smo uspjeli i u smislu da smo ponudili rješenje koje ima kvalitet, jer poštuje postojeće istorijsko jezgro grada, a produkt je savremene arhitekture.

• O projektu za prostor parka Mladen Stojanović u Banjaluci?

mr M.Čvoro, d.i.a.: Moram podvući da smo Saša i ja samo dio autorskog tima koji je osvojio Prvu nagradu na Konkursu za idejno rješenje za rekonstrukciju i uređenje parka M. Stojanović. (Dijana Simonović, NevenaĆebić, Marina Radulj i Tontić Peđa)   
Prostor parka M. Stojanović je velik, kompleksan i značajan stanovnicima grada. Između ostalog, radi se o spletu interesa, pri čemu je autor prinuđen da nađe kompromis, a kompromis je dobar ako se uspijete izboriti bar za dio vlastite arhitekture.
Poznato je da se na lokaciji Lanakovog objekta planira novi objekat koji će podržati sva dosadašnja dešavanja iz svijeta tenisa. Planirani objekat je savremen, funkcionalan i moći će da isprati ova, ali i mnoga druga dešavanja koja se organizuju u Parku. Objekat podrazumijeva dvoranu sa dva zatvorena terena, što je bio izričit zahtjev TK "Mladost". Na ovaj način će biti omogućeno održavanje turnira koji nalažu zatvoreni prostor, ali i održavanje turnira u zimskom periodu. Dvorana će omogućiti i rekreaciju građanima u zimskom periodu. Osim ovog multifunkcionalnog objekta (uz navedeni sadržaj, planiran je i prostor za motel, te ostali ugostiteljski sadržaji, prostorije za sportske klubove...), na prostoru Parka je planiran  otvoreni auditorijum - klizalište i prostor za javne manifestacije. Odnosno, to je prostor planiran za javna dešavanja tokom cijele godine, sa specifičnom namjenom.
Prostor atomskog skloništa će se koristiti kao manji ugostiteljski sadržaj, te kao javni sanitarni čvor. Nalazi se uz buduće vještačko jezero, koje je u tehnološkom smislu bazen, ali bi trebalo da se likovnim i prostornim izrazom poveže sa prirodnim elementima parka.  
Prva i osnovna ideja našeg projekta je bila da se ne naruši postojeća atmosfera i duh Parka koja je, na neki način, u podsvijesti građana. Odnosno, da se kvalitet koji postoji i zadrži, te da se projektom obogati i nadogradi. Postojeća parkovska oprema je dotrajala (npr. igrališta za djecu u suštini više ne postoje), tako da ponuđeno rješenje kvalitativno obezbjeđuje postojeće funkcije. Eventualno, s pravom ih mjerom nadograđuje - mi se bar nadamo, ali ih svakako ne narušava ili ne degradira.
Što se tiče planiranih sadržaja Parka, važno je reći da se postojeći tereni rekonstruišu. Dobijamo dva igrališta za djecu, tako da izdvajamo mlađu od starije djece, a dešavaju se tzv. denivelacije na terenu – brežuljci koji daju dinamiku terenu koje do sada nije bilo. Boćalište ostaje - izmješta se, a planirali smo i manji poligon za skejtere. Specifično je da su staze organizovane i materijalizovane u cilju podređivanja korisnicima. Na ovaj način staze su raslojene tako da se dobija sistem/mreža koja treba da odgovori budućim korisnicima na različite načine (npr. trim staze, drvene staze za šetnju...). Generalno, radi se o gradaciji staza i po materijalizaciji i po načinu korištenja.
Iskreno se nadam, a i vjerujem, da će faza realizacije našeg projekta biti uspješna, jer kada se osvrnem na odnos Gradske uprave prema projektu izvođenja parka Petar Kočić i gotovo dosljednu realizacaciju, vjerujem da će i naše rješenje biti ispoštovano.

• O konkursima u RS, koliko je zrela sredina – onih koji raspisuju konkurse i onih koji učestvuju, povući paralele?

 mr M.Čvoro, d.i.a.: Izdvojila bih sljedeće – konkursi su, definitivno, jedini pravi način da se "oštre olovke" i, zaista, jedini način da se vidi gdje ste. Učestvujemo na konkursima prvenstveno radi sebe, jer smo, na neki način, natjerani da damo maksimum. U relanim situacijama prinuđeni smo na kompromis sa investitorom, dok na konkursima to ne morate, odnosno, nastojite ponuditi svoje viđenje suštine stvari. Konkursi su u tom smislu neophodni i uvijek svojim studentima predlažem i na neki način insistiram da učestvuju na konkursima, te na predmetima na kojima sam asistent dajem olakšice - učešće na konkursima priznajem kroz ocjenu, pri izradi konkursnih rješenja pomažem im kroz konsultacije... Zato od konkursa, nadam se, nećemo nikada odustati.
Što se tiče raspisa konkursa..., pa sve je to rezultat generalnog stanja u društvu. Ne mogu reći da je značajno drugačije u npr. Srbiji. Dosta smo učestvovali na njihovim konkursima, bili smo i zadovoljni i nezadovoljni ponuđenim rješenjima, žiriranjem. No, sve je to način da struka ostane visprena, životna i u kontaktu sa stvarnošću, odnosno okolinom.
Mi smo kao sredina otvoreniji za međunarodne timove nego npr. Republika Hrvatska, gdje se, uglavnom, raspisuju konkursi za državljane Hrvatske.
Tako da, ako povučemo paralelu, mi pretjerano ne zaostajemo, nismo ni primitivniji. Konkursi nisu uvijek dobro raspisani i ne mogu biti. U životu je najčešće zadatak projektanta da ponudi kvalitetno rješenje, a vrlo je složena situacija kada on mora i da definiše projektni zadatak. Zato su greške, donekle, opravdane.

• Film i arhitektura.. sa aspekta grad – glavni glumac?

mr M.Čvoro, d.i.a.: Lisabon. Definitivno sam ga vidjela dok si mi postavljala pitanje. U principu, volim mediteranske gradove, prvenstveno zbog temperamenta i načina života koji se tamo konstantno osjeća. Lisabon je izuzetno specifičan. Ljudi iz naše sredine vjeruju da se na teritoriji BiH prepliću brojne kulture i da je to mjesto najveće vjetrometine. Međutim, kako čovjek više putuje javlja se određena distanca prema tom njegovom prostoru i uviđa da u svijetu postoje brojni gradovi koji su, definitivno, istinski miks različitih kultura, te na neki način shvata šta to ustvari i znači. Još jedan od takvih je i Meksiko Siti. Ali, zadržaću se na Lisabonu. Dakle, to miješanje različitih kultura predstavlja pravo bogatstvo u gradu, među ljudima... Na prostoru Portugala, osim dominantnih evropskih kultura, evidentan je i uticaj arapske kulture koja je zastupljena specifičnim likovnim izrazom. To se možda ne može direktno čitati. Ali, oblikovni izraz koji je čitljiv iz obrade površina – npr. keramika, zastupljen je najviše u Portugalu, ako posmatramo teritoriju Evope. Isto tako, javni prostori su najčešće popločani specifičnom bijelom kaldrmom, koja je asocijacija na kulture koje nisu evropske. Ne smijemo zaboraviti da su Portugalci bili veliki moreplovci i osvajači, tako da je i uticaj Južne Amerike (nakon osvajanja), takođe, evidentan. Danas živi cijela generacija južnoameričke populacije portugalskog porijekla koja se školuje u Španiji, Porugalu i koja, na neki način, donosi filtriran uticaj Južne Amerike u ovaj dio Evrope. I sve to uslovljava stvaranje gradova koji su POSEBNI, kakav je, naravno, i Lisabon.

• O predavanju na IV naučno – stručnom skupu Savremena teorija i praksa u graditeljstvu?

 mr M.Čvoro, d.i.a.: Prilikom uobličavanja arhitektonsko-urbanističkog rješenja glavne ulice u Prijedoru bili smo svjesni da je i noćna slika grada dio cjelokupnog rješenja. Noćna slika grada prati arhitekturu i mislim da to arhitekte često zanemaruju. Naši gradovi žive i u zimskom periodu, kada imamo situaciju da je već u tri popodne noć, te je osvjetljenje važno u funkcionalnom smislu u bilo kojem arhitektonskom prostoru. Ali, osvjetljenje nije samo funkcija. Osvjetljenje može da naglasi određenu arhitekturu, čak i da je prenaglasi.

Savremeni stav i pristup u dizajnu osvjetljenja unutar arhitekture podrazumijeva obasjati neku arhitekturu, podvući njen izraz, potencirati oblikovnu poruku, ali svakako ne i nešto prenaglasiti ili previše obasjati, dekorisati. Definitivno ne dekorisati. Arhitektura se ne dekoriše osvjetljenjem, ona se obasjava, odnosno, prilagođava noćnoj funkciji. Osvjetljenje može pomoći da prostore koji su npr. danju zapostavljeni, noću više ispotenciramo. Isto tako, može omogućiti da pojedine specifične naglaske u arhitektonskom smislu izdvojimo, a prostore koji su od većeg značaja na nivou grada favorizujemo, tj. izdvojimo iz noćne slike grada.
Led - tehologija je otvorila novo poglavlje u osvjetljavanju grada, arhitekture i izuzetno je atraktivna. Prvenstveno, kod mladih arhitekata se pojavio interes za ovim područjem. Na fakultetima za arhitekturu i dizajn otvaraju se postiplomske studije na kojima se obrazuju budući specijalisti (light designers) u domenu ove atraktivne oblasti.

• O urbanoj strukturi i rekonstrukciji?

 mr M.Čvoro, d.i.a.: Na našem fakultetu predmet se sluša na četvrtoj godini. Rekla bih da je značajan, prvenstveno, jer se studenti susreću sa morfološkim istraživanjem (morfologija podrazumijeva istraživanje oblika zastupljenih u fizičkoj strukturi grada). Od njih se očekuje da na praktičan način istraže specifičnu urbanu sredinu, dio grada ili jedan mali grad u cilju da spoznaju: kako je nastala, kako se razvijala, odnosno koje su to morfološke karakteristike koje su evidentne, te da u konačnoj fazi daju prijedlog za rekonstrukciju istraženog prostora. Znači, predmet od studenta očekuje da u završnom dijelu ponudi urbanistički projekat koji sadrži rješenje transformacije prostora: sanaciju, rekonsturkciju, revitalizaciju, remodelaciju njegovih elemenata, a sve kako bi kompletan prostor, uz zadržavanje kvalitetne postojeće strukture i uvođenje novih struktura i sadržaja,  korisnici prihvatili. Dakle, cilj je da studenti valorizuju vrijednost zadatog prostora, prepoznaju njegove potencijale, da ono što je dobro istaknu, a loše uklone, tj. da kroz određenu faznost predlože uvođenje novih objekata i sadržaja, te prostor prilagode savremenom životu korisnika.

• O etici i estetici?

 mr M.Čvoro, d.i.a.: Opet škakljivo pitanje (smijeh)... Pitanje je aktuelno i značajno za društvo i sredinu u fazi tranzicije (opet izlizan pojam, smijeh), gdje imamo situaciju u kojoj kapital sam krči svoj put, te niko od nas nema moć da ga oblikuje i usmjerava.
Saša i ja nastojimo da ispoštujemo i etiku i estetiku. Pitanje etike (morala) je važno u struci i podrazumijeva da zbog finansijskih sredstava ne prihvatate isključivo volju investitora.
Na početku karijere smo bili u situaciji da projekujemo individualne objekte, a nismo bili u mogućnosti da insistiramo da se naši projekti/prijedlozi ispoštuju, te smo se, na neki način, povukli, što nam je generalno žao. Ali, povlačenje iz tog domena naše struke smo učinili svjesno, jer ne možemo do kraja završiti komunikaciju sa investitorom. Znači, treba da ostanemo pošteni prema investitoru, a nismo pošteni prema našoj arhitekturi i struci; treba da zadovoljimo potrebe i želje investitora u smislu funkionalnosti prostora, a to često u potpunosti degradira naše rješenje. Tako da, u principu, ne prihvatamo poslove za koje smatramo da će nas dovesti u situaciju da naša arhitektura, bar u inicijalnom obliku, neće biti ispoštovana.
Isto tako, definitivno je pitanje koliko je naša sredina zrela da prihvati kvalitetno rješenje (koje sažima funkcionalnost, estetiku i etiku) i sa ovim se problemom konstantno susrećemo. Često u procesu izrade rješenja koristimo i metod ankete kako bi stekli što relaniju predstavu potreba i želja savremenih korisnika.( npr. tokom izrade rješenja parka Mladen Stojanović).